Zli, hudi, opaki

Nekoć su zagrebački tramvaji imali vozare i konduktere. Vozari su, dakako, vozili tramvaje, a kondukteri su putnicima prodavali papirnate karte s ucrtanom tramvajskom mrežom, otvarali vrata željeznom polugom, pravili reda u tramvaju i uzvikivali iznad glava natiskanih tramvajljudi: „Sredina, pomaknite se prema izlazu!“ Jasno, to je pretpostavljalo da se na stražnja vrata samo ulazi, a na prednja samo izlazi. No koliko god se rado sjetim tih pretrpanih javnih prometala, s drvenim klupama kojima se naslon, već prema smjeru kretanja tramvaja, mogao prebacivati tako da uvijek sjedite u smjeru vožnje, s kožnatim jezicima kojima ste nadizali pa spuštali tramvajske prozore, s mesingasto ukrašenim vratima koja su odjeljivala stražnju stajaću platformu od velikoga tramvajskog „kupea“ – danas neću pisati o tome. Tu će moja zamišljena tramvajska vožnja stati, no upravo je taj negdašnji kondukterski autoritativni zahtjev: „Pomaknite se prema izlazu!“ bio pokretač i ovoga napisa. Kako? Nakon punih petnaest godina pisanja za Vijenac iz broja u broj (rubriku su, zbog manjka prostora, izbacili samo u svečanim prigodama kada su važne perjanice odlučile nešto napisati), osjećam kako se približilo vrijeme i mojega primicanja izlazu. No iza sebe ne volim ostavljati nikakve neriješene repove, tako mi je ponovno prebiranje po elektroničkoj pošti otkrilo da mi već prilično dugo stoji molba jedne čitateljice na koju još nisam odgovorila (znam i kako se gospođa zove jer se potpisala, no nisam je pitala za dopuštenje da njezino ime i objavim, pa se zacijelo neće ljutiti – ako još uopće i čita Vijenac – da joj ime ne spominjem) da pišem o zlu, o zlom, o zlobnom i o hudom, pa to činim sada da iskupim svoj dug. Pripadam, naime, generaciji kojoj je bilo neugodno ako na neko pitanje ili pismo ne bi odgovorila (cijela generacija, ne samo ja). Bilo je nepristojno ostaviti obećane ili započete stvari da vise nedovršene u zraku, smatralo se to pitanjem bontona, dobra odgoja, no danas to pravilo više ne vrijedi, pa se i ono, kao i tolika druga, pridružuje sve brojnijim anakronizmima. 

Dakle, draga bezimena gospođo, kad ste već sigurno izgubili svaku nadu da će Vašoj molbi biti udovoljeno, a mene strpali u vreću sa svim današnjim prostacima, neotesancima i neosjetljivim debelokošcima, evo ugodna iznenađenja! Prvo stoga što svoju obvezu danu Vama preko Vijenca nisam zaboravila (premda odgovor dugo nije dolazio na red), a drugo – što je, evo, i ispunjavam. Djelomično sam, u nekima od prijašnjih svojih tekstova, doticala i pojmove o kojima želite da pišem: zao, zlo, na primjer, pišući o dobroj i o zloj česti, pa o zločestoći i o zločestom (jer zločest je onaj koji je zle česti, tj. zle sreće, „nesritnik“), pa hudi, između ostalog, i u vezi s imenom mjesta Hudi Bitek, no čini se da Vam je to promaknulo, pa ću još jednom ovdje, na jednom mjestu, objasniti ono što ste me zamolili. I ovi se ficleki valjda mogu uračunati u dobro.

Osnovno značenje cijele porodice riječi – zao, zlo, zloba itd. – potječe iz indoeuropskoga prajezika, od *g’huel-, kriviti se, odstupati s pravoga puta; *g’hulo-, iskrivljen, zakrivljen. To je u stsl. dalo zъlъ, slab, zao. Sve što je odstupalo od pravoga, dobroga, smatralo se – u optici crno-bijelo, ili/ili – zlim. Nijanse su pridodane tek kasnije, miješanjem tih osnovnih boja, pa se i skala dobra i zla nekako rastegnula. Uvijek je tako. Što je u nekom vremenu zlo, u nekom drugom više baš i nije. Tako se i dosadašnjoj krađi eufemistički tepa: otuđenje, prijevari spretnost, snalaženje i sl. Tako i stsl. zъlъ ne znači samo zao nego i slab, opak, loš. Zlo se i tumači kao opreka dobrom. Onaj koji je bez ikakva zla, taj je bezazlen, lat. innocens – nevin, nedužan, ne­škodljiv, nekriv, nesebičan, pošten. Smatra se da su takva samo mala djeca, jer na njima još nema krivnje. Nevin i nevinost doslovno znače upravo to – bez krivnje, čist, a u crkvenom smislu: bez grijeha. I dok su se ovi, negirani, oblici udomaćili u hrvatskom jeziku (jer ih i nismo shvaćali kao spoj negacije + vina, koju u hrvatskom nemamo niti je trebamo), imenica vinovnik (prometne nesreće, pljačke, prijevare i sl.) bila je nepotreban uvoz, uz dobre hrvatske riječi za isto značenje: krivac, počinitelj zločina, uzročnik, kolovođa i/ili neposredni izvršitelj. Pa ipak se još i danas može čuti i vidjeti u hrvatskim medijima, a rubrike crne kronike njihovo su sigurno utočište. A kako takvi tipovi kuljaju iz svake rupe, i učestalost nepotrebne riječi vinovnik u hrvatskom jeziku raste.

Zlobnici i zlobnice, to su one nezgodne osobe koje zlobe komu. Učestalost glagola zlobiti obrnuto je razmjerna sa sadržajem svojega činjenja, u što ćete se lako uvjeriti i sami kad vam kažem da znači – pakostiti. Pakosnika i pakosnica ne manjka ni u jednoj radnoj sredini. I zlo je, kao suprotnost dobru, utkalo svoje niti u mnoge pojave: zloćudan, zlokoban, zloglasan, zloslutan, zlonamjeran, zlosretan, zlovoljan – u svemu je, kako se vidi, odsutnost dobra. Tako je i u glagolima zlopatiti se, zlostavljati, dozlogrditi te u imenicama zloća, zločin, zločinac, zlikovac, zlotvor, zloporaba, zloupotreba itd. Naravno, ono što je tako nevaljalo dobiva u crkvenoj terminologiji još jednu dimenziju – grijeha i vraga. Tako se više-manje sve nabrojeno uza zlo (zloća, zao, zlikovac) odnosi i na vraga: zlodjej (prasl. *zъlodĕjь, onaj koji čini zlo, od *zъlo, zlo, loše postupanje + dĕti, činiti, raditi), zlodi, zlotvornik, zloduh. I kad u Očenašu molimo: „Izbavi nas od zla“, mislimo konkretno na nečastivoga, na đavla, na zloga.

Ni vraga (kao ni Boga) nije bilo uputno zazivati prečesto, pa su se i za Sotonu rabila zamjenska imena. Za to je poslužio i pridjev hud, hudi, pa nam je jasnija i česta slovenska psovka, već na razini poštapalice, hudič. A hudič je isto što i hudi duh, zao duh, zloduh. No hudi je značio i nešto drugo: mršav, jadan, nevoljan, žalostan, nevaljao, taman (koji nije svijetao), a tek onda zao, loš, zločest. Prasl. *hudъ značio je i slab, suh, malen, razdrobljen, nizak (u Indiji onaj koji pripada najnižoj društvenoj kasti, ksudrá-). Tako je i hudoba jedno od eufemističkih imena za vraga. No da u svojem punom dostojanstvu hudobnik (čovjek u kojemu je vrag, koji čara uz pomoć vraga, hudobe) ne bi ostao bez partnerice u mocijskoj tvorbi, evo uza nj i hudobice, obijesnoga i bijesnoga ženskog čeljadeta, u kojem se također krije vrag. A kako samoproglašeni pravovjerni uvijek misle da su to samo oni i vjera koju oni zastupaju i prakticiraju, sve su druge proglasili, naravno, hudovjernima, onima koji su hude, tj. neznabožačke, vjere, a samu hudovjernost poganstvom. Kad je stvar otišla u te hude i hudobne vode, teško je to povezati s mršavljenjem. No samo mali podsjetnik na to da je hud značio i slab, suh, mršav, razjasnit će nam ime tolikih razvikanih dijeta za mršavljenje u slovenskom jeziku – dijete za hujšanje. Jer i hudjeti znači tamnjeti, mršavjeti, slabjeti, pa i ružnjeti (postajati ružnim). To prvotno značenje mršavoga i mršavosti postalo je kasnije i preneseno, pa imamo mršav moral, mršave rezultate u proizvodnji (u svemu), mršavu turističku sezonu, mršavu žetvu, mršav proračun. A znamo i za biblijskih sedam mršavih i sedam debelih krava iz faraonova sna, što je tako oštroumno protumačio zarobljeni Josip kao sedam dobrih i sedam loših godina. Faraon mu je ispričao svoj san: kako je usnuo da iz Nila izlazi sedam debelih i lijepih krava, a za njima sedam mršavih i ružnih. No sedam mršavih i ružnih proždre onih sedam debelih, pa iako su ih progutale, nije se vidjelo da im je što u trbuhu (Post 41, 17-21). U današnjoj apokalipsi, koja je globalno po mnogim znacima već nastupila, bili bismo sretni da u štalu uspijemo utjerati i sedam bilo kakvih - pa i ružnih i mršavih - krava, ako već ne možemo sedam lijepih i debelih. Jer nam cijela sela spadoše na jednu ili ni jednu.

A opaki? Njih je toliko da ne žele ni prostor dijeliti s drugima, makar i srodnim, dušama. Hoće samo svoj. Baš su neki ekstravuršti!